*EL CID*
subota, 12.01.2008.
politika
LAŽLJIVI MINISTAR
Tvrdeći da se nikada nije izjašnjavao kao Jugoslaven ("Jutarnji list" broj 3440 od 12. siječnja 2008.), novi ministar obrane, gospodin Branko Vukelić, besramno laže. Koliko god bila odurna i nepodnošljiva Titova Jugoslavija, nema razloga da se govore neistine o njoj (dovoljno je gnjusna i istina). Koliko ja znam, pod komunističkom vlašću nikome se nije nametala nacionalna pripadnost. Pod tom sam vlašću živio od 1945. do 1990. godine i imao sam za to vrijeme bezbroj prilika odgovarati na pitanja o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Svaki puta odgovorio sam da sam Hrvat i nikada nitko nije falsificirao moj odgovor niti pokazivao ikakvo negodovanje zbog njega. Da sam Hrvat, pisalo je i u mojim vojnim dokumentima.
Poznavao sam mnogo ljudi, ali ni od koga nisam čuo da bi mu se pod komunističkom vlašću nametala tuđa nacionalna pripadnost, a niti da bi ga se evidentiralo kao Jugoslavena, osim ako se tako izjasnio.
Ali, bilo je mnogo ljudi koji su se drage volje izjašnjavali kao Jugoslaveni, jer su očekivali dya će od toga imati koristi (Hrvati, naime, kao ni Albanci - to se tada reklo: Šiptari - u Jugoslaviji baš nisu bili Zimmerrein i mnogo su teže dobivali dobra radna mjesta i funkcije nego Srbi i Jugoslaveni).
Samo potpuni poltron i koristoljubac ili bezezleni glupan mogao se upisati u Partiju 1982. kad su i ljudi osrednje dobra sluha već osluškivali posmrtna zvona koja su najavljivala kraj Titove Jugoslavije. A baš je tada članom Saveza komunista postao naš dični ministar. Nije ga valjda i u Partiju upisao netko, a da on nije imao pojma o tome?
A Partijska škola u Kumrovcu? U nju sub se primali samo provjereno odani pristaše komunističkog režima. Sigurno se gospodin Vukelić i prilikom upisivanja u tu školu predstavio kao Jugoslaven. Završiti Kumrovečku partijsku školu, značilo je steći pristup najprivlačnijim radnim mjestima i funkcijama koji su se odlikovali prije svaga odsutnošću ikakvih obveza i odgovornosti i dobrim plaćama. Zauzvrat je samo trebalo u svakoj prilici, ad nauseam, mljeti ili pisati općepoznate i tisuću puta prežvakane komunističke fraze izgovarajući ih posebnim, partijskim metajezikom.
Kad se sve to zbroji, može li se gospodinu Vukeliću vjerovati da ne zna "je li u tadašnjem Uredu za obranu ili nekoj drugoj ustanovi netko napisao tako nešto" (da je on po narodnosti Jugoslaven)? Ja ne mogu, pa opet tvrdim
da je gospodin ministar običan lažljivac. Tim svojim laganjem pokazuje ne samo da nema časti, nego ida, kao svaki pravi političar, niti najmanje ne poštuje hrvatske građane. To znači, između ostaloga, da ća on bestidno govoriti što god mu se prohtije, a mi ćemo biti ovce (već nas je Prvi Predsjednik bio proglasio stokom sitnog zuba) koje će sve to pasivno i pokorno prihvaćati.
Nemam pravo govoriti u ime drugih hrvatskih građana, ali za sebe znam da ne želim da mi ministar obrane bude lažljiva i nečasna osoba.
četvrtak, 29.11.2007.
DAN REPUBLIKE
Inače, danas nam je Dan Republike, dan kad se u Bosni i Hercegovini, u Jajcu konstituisalo opštejugoslovensko narodno predstavništvo svih naših zbratimljenih naroda i narodnosti (onda se još nisu zvale narodnosti, nego nacionalne manjine), proglasilo Demokratsku Federativnu Jugoslaviju i zabranilo kralju Petru Karađorđeviću povratak u zemlju. A je to bilo narodno predstavništvo! Nigdje se nisu održali nikakva izbori, nego je zapravo Partija odredila predstavnike naroda s drugom Josipom Brozom Titom na čelu. Niti jedno od lažljivih obećanja koje su dali na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. studenog 1943., komunisti, naravno nisu održali, kao ni bilo koje poslije, nego su nam, kad su se nakon rata učvrstili na vlasti, nametnuli najgoru staljinistički diktaturu od koje su nam kosti pucale.
Ali zato se, mnogo godina prije propasti Jugoslavije, Dan Republike pretvorio u dan kolinja, a cijela je Jugoslavija odjekivala od očajnih i paničnih krikova i cvileža svinja koje nisu shvaćale što ih je to zadesilo. A Drugo zasjedanje AVNOJ-a više nitko nije ni spominjao osim ishlapjelih starčića koje su aktivisti pozivali na svečane akademije.
DAN REPUBLIKE
Inače, danas nam je Dan Republike, dan kad se u Bosni i Hercegovini, u Jajcu konstituisalo opštejugoslovensko narodno predstavništvo svih naših zbratimljenih naroda i narodnosti (onda se još nisu zvale narodnosti, nego nacionalne manjine), proglasilo Demokratsku Federativnu Jugoslaviju i zabranilo kralju Petru Karađorđeviću povratak u zemlju. A je to bilo narodno predstavništvo! Nigdje se nisu održali nikakva izbori, nego je zapravo Partija odredila predstavnike naroda s drugom Josipom Brozom Titom na čelu. Niti jedno od lažljivih obećanja koje su dali na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. studenog 1943., komunisti, naravno nisu održali, kao ni bilo koje poslije, nego su nam, kad su se nakon rata učvrstili na vlasti, nametnuli najgoru staljinistički diktaturu od koje su nam kosti pucale.
Ali zato se, mnogo godina prije propasti Jugoslavije, Dan Republike pretvorio u dan kolinja, a cijela je Jugoslavija odjekivala od očajnih i paničnih krikova i cvileža svinja koje nisu shvaćale što ih je to zadesilo niti što su one krive za ownivqnj3 Republike. A Drugo zasjedanje AVNOJ-a više nitko nije ni spominjao osim ishlapjelih starčića koje su aktivisti pozivali na svečane akademije.
utorak, 27.11.2007.
INTELEKTUALNE I JEZIČNE PROTEZE
ILITI KLIŠEJI KOJIMA SE VEĆINA STANOVNIŠTVA SLUŽI UMJESTO LJUDSKIM GOVOROM
... ono ...
... znaš, ono ...
Pa, gledajte ...
... kužiš ...
... kurac ...
... jebi ga ...
Takav je život.
Živjeti se mora.
Život ide dalje.
.. sintagma...
... diskurs ...
... paradigma ...
Ove tri riječi sladostrasno izgovaraju takozvani intelektualci. Većina ih ne zna što one znače, a niti jedan ne zna da u njihovom kontekst ne znače baš ništa.
Nikud iz te kože.
Samo se umrijet' mora. Ovo se smatra vrhunskom mudrošću.
Šta se može!
A šta ćeš!
E, da!
Nisam dost' pametan. Kad se ne želi priznati da nas uopće ne zanima što nam subesjednik govori
A šta da ti kažem ... Isto kao gore.
«Sve je sranje, osim pišanja.», rekao je Mao Ce Tung. To govore ljudi koji misle da su jako duhoviti. Osim toga, znaju na tisuće viceva i pričaju ih bez zaustavljanja. Treba ih se čuvati.
Govor mržnje. Omiljela fraza ovdašnjih politički korektnih kreatura (lijevi liberali i sl.).
.. u principu ... («Je li vam bilo lijepo na godišnjem odmoru?» «Pa, u principu je.»).
Moram priznati ... (Glupačice na radiju, osobito kad se javljaju s terena: «Je li velika gužva na križanju Slavonske i Heinzelove?» «Pa, moram priznati da je.»).
Pa tko voli nek izvoli.
Ajmo reć ... Ne zna se čemu ove riječi služe, ali jako se upotrebljavaju.
Bez veze.
.. tempo života ...Tom, nepostojećom (naime, uvijek je postojao nekakav «tempo života») pojavom sve se pokušava opravdati.
Je l' odmarate?
Jesi dobar? (Umjesto: «Kako si?»)
Onda nećemo kvarit' (kad netko na pitanje kako je odgovori da je dobro).
... ovoga ...
Pa evo ...
Mali čovjek ... (raznježene gospođe kad se na ulici okupe oko kolica s nečijim novim djetetom), a kad se nakon djevojčice rodi dječačić ili obrnuto, čuje se raznježeno gukqanje: «Par ljudi.»
Je l' više voliš mamu il' tatu (najgluplje od svih glupih pitanja koja se postavljaju maloj djeci; pametna djeca na to ne odgovaraju ništa, nego samo drsko gledaju blentavog sugovornika ravno u oči)?
Istina je, kao i obično, negdje u sredini (omiljela fraza generacija novinarskih šupljoglavaca koji misle da su jako dubokoumni dok je pišu).
.. «(uvijek taj «ali»!)» ... (omiljela fraza generacija novinarskih glupana koji misle da su jako duhoviti kad je pišu; posljednjih godina kao da pomalo izlazi iz mode).
« ... zašto ne reći, ...» ( uklopljena rečenica kojom tupavi novinar najavljuje da će ono što u njegovom tekstu slijedi, biti jako hrabro; uglavnom se upotrebljava u provincijskom tisku).
Svojevrsno ... (bilo što; značenje nepoznato, ali efektno i učeno zvuči i pristaje svakamo).
«Peto (ili koje bilo) izdanje Davis cupa» (ili koje god druge športske priredbe) (naravno, ukras pjesničkog govora imbecila koji se nazivaju športskim novinarima). Kao da športski događaji mogu imati izdanja. Izdanja imaju knjige.
Investicija (ili proizvodnja filma ili kakav god drugi pothvat) «teška» pet milijuna kuna. (Ukras pjesničkog govora kretena koji se nazivaju novinarima – teška se obvezatno piše u navodnim znakovima). A zašto su ovi pjesnici u prozi izabrali baš riječ «teška», ne može se dokučiti.
Francuski Bordeaux. Uveli športski, poprimili svi novinari (umjesto da gluplji uči od malo pametnijeg, u nas je i to naopako) – još se samo na Hrvatskom radiju govori: francuski grad Bordeaux.
Ispijati ... (u hrvatskim novinama posljednjih nekoliko godina više nitko ništa ne pije niti se ikome može dogoditi da nešto popije – svi samo ispijaju).
Što se mora, nije teško. Jedino nije jasno zašto to što se mora ne bi bilo teško.
Režiju potpisuje ... (omiljela fraza kazališnih kritičara; nisam primijetio da bi je upotrebljavali i filmski).
Nema problema (izraz koji u rječniku debila koji ga upotrebljavaju ima nekoliko miljuna značenja).
Super ( u rječniku mladeži zamjenjuje sve ukrasne pridjeve i priloge koji postoje u hrvatskom jeziku). A vole tu riječ upotrebljavati i ocvale dame i vremešna gospoda ne bi li se vidjelo kako je u njih duša mlada.
Upisao se u listu strijelaca (u riječniku imbecila koji se nazivaju športskim novinarima, nogometaš koji je zabio gol).
Dvije i druge ( u rječniku tupoglavaca među političarima, ekonomistima, velikim poduzetnicima ... znači: dvije tisuće i druge; u posljednje vrijeme čuje se sve češće, čak i na sjednicama Vlade).
Limeni ljubimci (u rječniku svih novinarskih imbecila, naravno, znači: automobili).
A, danas ste vi ekonom ( prodavačica u dućanu muškarcu s košarom u ruci ili gospođa koja ga sretne na placu)!
Genijalno (u jeziku «intelektualaca» znači isto što i «super» u govoru dječurlije).
Pred vašim malim ekranima ... (u visokoodnjegovanom jeziku hrtovaca to je mjesto na kojem smo mi, publika, kad gledamo televiziju).
Odgovorno tvrdim ... Ove riječi vrlo rado izgovaraju političari i veliki gospodarstvenici, vjerojatno svjesni da im nitko ne vjeruje niti riječ.
Najluđa noć u godini (lucidni i preduhoviti novinarski sinonim za noć u kojoj se dočekuje Nova godina, što je , najčešće, čovjeka nedostojna gnjavaža).
Nema teorije!
Cirka oko (omiljeli izraz političara i velikih gospodarstvenika koji žele da se vjeruje da su vrlo stručni i pametni.
Prisutno je nepostojanje (na primjer: vlastitoga zemljišta ...). Ovo nije učena, ovo je nadučena k tomu i mozgolomnna jezična konstrukcija. «Prisutno je nepostojanje!» Bože, smiluj nam se! A takvi govornici zauzimaju najviše položaje u hrvatskoj politici i gospodarstvu.
Ja bih se nadovezao na predgovornika ... Ritualna fraza koja nije nestala s komunistima koji su je izmislili. Naprotiv, i suvremeni imbecili koji se motaju u javnom životu upotrebljavaju je sa sladostrasnim užitkom
I tako to ...
I to je to ...
Što je, tu je. Ako se ne varam, ova je duboka misao presađena iz srpskoga jezika. Trebala bi zvučati utješno i ohrabrujuće.
Zdravo za gotovo. Oni koji to izgovaraju drže se kao ljudi koji znaju što to znači. Nitko normalan ne zna. Zato nitko normalan niti ne izgovara te blesaste riječi.
Zadovoljno trljaju ruke (trgovci, ugostitelji … kad navale kupci). Nikad nisam vidio niti jednoga da to radi, pa ni kad bi mu dućan bio prepun.
Bolje vas našli. Bleskast odgovor na lijepi pozdrav: »Dobro nam došli».
On je zakon. Smislila, valjda, napušena mlađarija. Ne zna se što to zapravo znači – izgleda: nešto dobro, pametno, pohvalno …
Uvjetno rečeno. Preživjelo komunizam u kojem se rodilo (jedan od brojnih dokaza da je glupost vječna i nepobjediva. Prava pravcata svemirska sila. Naivci poput mene nadali su se i vjerovali da se, pošto komunizam propadne, neće moći dogoditi da neizlječivi kreteni zavladaju u državi i društvu. A upravo se to dogodilo. Valjda još uvijek djeluje kletva kralja Zvonimira.
Jeste malo u šetnji (kaže se svakome koga se sretne hodajući ulicom – ne zna se zašto: malo)?
I drugi put ( obvezatni odgovor na zahvaljivanje).
Stari – novi, na primjer, predsjednik. Tako velemudri novinari oslovljavaju osobu koja je obnašala dužnost predsjednika pa je zatim ponovo izabrana na isti položaj.
Sve u redu ko na Bledu. Nikad se nije saznalo zašto bi na Bledu bili sve u redu. Srećom, propašću Jugoslavije i ta se duhovitost isparila.
Na neki način. Već nekoliko godina najomiljenija uzrečica domaće društvene elite. Upotrebljavaju je svi – industrijalci, pisci, «estradni» radnici, novinari …. Svi koji javno nastupaju. Izgovaraju je izrazom lica koji jasno pokazuje da su svjesni svoje otmjenosti, pameti i odnjegovanoga ukusa. Oni produktivniji u istoj rečenici kažu «na neki način» i po tri puta: «Jer, kad su se oni, na neki način, već dogovorili kako će ubuduće djelovati, onda, ajmo reć, treba na neki način očekivati da će se toga na neki način i pridržavati. A što ta fraza ne znači baš ništa, nego samo opterećuje rečenicu poput smeća, nikoga nije briga.
Prepoznali su u tome… E to je novo, nekomunističko, dostignuće. Nije relikt prošlosti. I tako više nitko ne uočava, opaža,
Glave na okup! To je nova, izvorna, lozinka nastala u našoj mladoj demokraciji, kojom se poziva na nastojanje da se otkloni kakva nevolja. Mudraci u komunizmu imali su jednako pobudno geslo, samo što je ono glasilo malo drugačije: «Drugovi, sješćemo i dogovorćemo se.» Bilo je mnogo sastanaka na kojima se, poslije višesatne rasprave, zaključilo da sudionici što prije moraju sjesti i dogovoriti se. Slično završavaju i današnje sjednice na kojima se glave stavljaju na okup.
Prosječni naš sugrađanin od kolijevke pa do groba upotrebljava 300 do 500 riječi, a kad mu zatreba kakav ukras pjesničkoga govora, pronađe ga među klišejima koje je naučio napamet. Mnoge ni ne razumije. Najviše 500 riječi dostaje da bi se izreklo baš sve što u prosječnom pristojnom građanskom životu treba reći. To zvuči više nego tužno, ali nije zato manje istinito. Razgovori se sastoje od nabrajanja činjenica (da je netko umro, da se netko rodio, da se oženio, da je završio fakultet, da se zaposlio u inozemstvu pa se namjerava ili ne namjerava vratiti, da se netko rastavio, da mu djeca idu u vrtić …). I tako se može satima razgovarati. Jer na nabrajanje činjenica jednoga sugovornika drugi odgovara svojom brojalicom, a još je bolje ako imamo prijatelja ili susjeda čiji život također obiluje činjenicama.
I tako, neka nam Bog bude na pomoći.
INTELEKTUALNE I JEZIČNE PROTEZE
ILITI KLIŠEJI KOJIMA SE VEĆINA STANOVNIŠTVA SLUŽI UMJESTO LJUDSKIM GOVOROM
... ono ...
... znaš, ono ...
Pa, gledajte ...
... kužiš ...
... kurac ...
... jebi ga ...
Takav je život.
Živjeti se mora.
Život ide dalje.
.. sintagma...
... diskurs ...
... paradigma ...
Ove tri riječi sladostrasno izgovaraju takozvani intelektualci. Većina ih ne zna što one znače, a niti jedan ne zna da u njihovom kontekst ne znače baš ništa.
Nikud iz te kože.
Samo se umrijet' mora. Ovo se smatra vrhunskom mudrošću.
Šta se može!
A šta ćeš!
E, da!
Nisam dost' pametan. Kad se ne želi priznati da nas uopće ne zanima što nam subesjednik govori
A šta da ti kažem ... Isto kao gore.
«Sve je sranje, osim pišanja.», rekao je Mao Ce Tung. To govore ljudi koji misle da su jako duhoviti. Osim toga, znaju na tisuće viceva i pričaju ih bez zaustavljanja. Treba ih se čuvati.
Govor mržnje. Omiljela fraza ovdašnjih politički korektnih kreatura (lijevi liberali i sl.).
.. u principu ... («Je li vam bilo lijepo na godišnjem odmoru?» «Pa, u principu je.»).
Moram priznati ... (Glupačice na radiju, osobito kad se javljaju s terena: «Je li velika gužva na križanju Slavonske i Heinzelove?» «Pa, moram priznati da je.»).
Pa tko voli nek izvoli.
Ajmo reć ... Ne zna se čemu ove riječi služe, ali jako se upotrebljavaju.
Bez veze.
.. tempo života ...Tom, nepostojećom (naime, uvijek je postojao nekakav «tempo života») pojavom sve se pokušava opravdati.
Je l' odmarate?
Jesi dobar? (Umjesto: «Kako si?»)
Onda nećemo kvarit' (kad netko na pitanje kako je odgovori da je dobro).
... ovoga ...
Pa evo ...
Mali čovjek ... (raznježene gospođe kad se na ulici okupe oko kolica s nečijim novim djetetom), a kad se nakon djevojčice rodi dječačić ili obrnuto, čuje se raznježeno gukqanje: «Par ljudi.»
Je l' više voliš mamu il' tatu (najgluplje od svih glupih pitanja koja se postavljaju maloj djeci; pametna djeca na to ne odgovaraju ništa, nego samo drsko gledaju blentavog sugovornika ravno u oči)?
Istina je, kao i obično, negdje u sredini (omiljela fraza generacija novinarskih šupljoglavaca koji misle da su jako dubokoumni dok je pišu).
.. «(uvijek taj «ali»!)» ... (omiljela fraza generacija novinarskih glupana koji misle da su jako duhoviti kad je pišu; posljednjih godina kao da pomalo izlazi iz mode).
« ... zašto ne reći, ...» ( uklopljena rečenica kojom tupavi novinar najavljuje da će ono što u njegovom tekstu slijedi, biti jako hrabro; uglavnom se upotrebljava u provincijskom tisku).
Svojevrsno ... (bilo što; značenje nepoznato, ali efektno i učeno zvuči i pristaje svakamo).
«Peto (ili koje bilo) izdanje Davis cupa» (ili koje god druge športske priredbe) (naravno, ukras pjesničkog govora imbecila koji se nazivaju športskim novinarima). Kao da športski događaji mogu imati izdanja. Izdanja imaju knjige.
Investicija (ili proizvodnja filma ili kakav god drugi pothvat) «teška» pet milijuna kuna. (Ukras pjesničkog govora kretena koji se nazivaju novinarima – teška se obvezatno piše u navodnim znakovima). A zašto su ovi pjesnici u prozi izabrali baš riječ «teška», ne može se dokučiti.
Francuski Bordeaux. Uveli športski, poprimili svi novinari (umjesto da gluplji uči od malo pametnijeg, u nas je i to naopako) – još se samo na Hrvatskom radiju govori: francuski grad Bordeaux.
Ispijati ... (u hrvatskim novinama posljednjih nekoliko godina više nitko ništa ne pije niti se ikome može dogoditi da nešto popije – svi samo ispijaju).
Što se mora, nije teško. Jedino nije jasno zašto to što se mora ne bi bilo teško.
Režiju potpisuje ... (omiljela fraza kazališnih kritičara; nisam primijetio da bi je upotrebljavali i filmski).
Nema problema (izraz koji u rječniku debila koji ga upotrebljavaju ima nekoliko miljuna značenja).
Super ( u rječniku mladeži zamjenjuje sve ukrasne pridjeve i priloge koji postoje u hrvatskom jeziku). A vole tu riječ upotrebljavati i ocvale dame i vremešna gospoda ne bi li se vidjelo kako je u njih duša mlada.
Upisao se u listu strijelaca (u riječniku imbecila koji se nazivaju športskim novinarima, nogometaš koji je zabio gol).
Dvije i druge ( u rječniku tupoglavaca među političarima, ekonomistima, velikim poduzetnicima ... znači: dvije tisuće i druge; u posljednje vrijeme čuje se sve češće, čak i na sjednicama Vlade).
Limeni ljubimci (u rječniku svih novinarskih imbecila, naravno, znači: automobili).
A, danas ste vi ekonom ( prodavačica u dućanu muškarcu s košarom u ruci ili gospođa koja ga sretne na placu)!
Genijalno (u jeziku «intelektualaca» znači isto što i «super» u govoru dječurlije).
Pred vašim malim ekranima ... (u visokoodnjegovanom jeziku hrtovaca to je mjesto na kojem smo mi, publika, kad gledamo televiziju).
Odgovorno tvrdim ... Ove riječi vrlo rado izgovaraju političari i veliki gospodarstvenici, vjerojatno svjesni da im nitko ne vjeruje niti riječ.
Najluđa noć u godini (lucidni i preduhoviti novinarski sinonim za noć u kojoj se dočekuje Nova godina, što je , najčešće, čovjeka nedostojna gnjavaža).
Nema teorije!
Cirka oko (omiljeli izraz političara i velikih gospodarstvenika koji žele da se vjeruje da su vrlo stručni i pametni.
Prisutno je nepostojanje (na primjer: vlastitoga zemljišta ...). Ovo nije učena, ovo je nadučena k tomu i mozgolomnna jezična konstrukcija. «Prisutno je nepostojanje!» Bože, smiluj nam se! A takvi govornici zauzimaju najviše položaje u hrvatskoj politici i gospodarstvu.
Ja bih se nadovezao na predgovornika ... Ritualna fraza koja nije nestala s komunistima koji su je izmislili. Naprotiv, i suvremeni imbecili koji se motaju u javnom životu upotrebljavaju je sa sladostrasnim užitkom
I tako to ...
I to je to ...
Što je, tu je. Ako se ne varam, ova je duboka misao presađena iz srpskoga jezika. Trebala bi zvučati utješno i ohrabrujuće.
Zdravo za gotovo. Oni koji to izgovaraju drže se kao ljudi koji znaju što to znači. Nitko normalan ne zna. Zato nitko normalan niti ne izgovara te blesaste riječi.
Zadovoljno trljaju ruke (trgovci, ugostitelji … kad navale kupci). Nikad nisam vidio niti jednoga da to radi, pa ni kad bi mu dućan bio prepun.
Bolje vas našli. Bleskast odgovor na lijepi pozdrav: »Dobro nam došli».
On je zakon. Smislila, valjda, napušena mlađarija. Ne zna se što to zapravo znači – izgleda: nešto dobro, pametno, pohvalno …
Uvjetno rečeno. Preživjelo komunizam u kojem se rodilo (jedan od brojnih dokaza da je glupost vječna i nepobjediva. Prava pravcata svemirska sila. Naivci poput mene nadali su se i vjerovali da se, pošto komunizam propadne, neće moći dogoditi da neizlječivi kreteni zavladaju u državi i društvu. A upravo se to dogodilo. Valjda još uvijek djeluje kletva kralja Zvonimira.
Jeste malo u šetnji (kaže se svakome koga se sretne hodajući ulicom – ne zna se zašto: malo)?
I drugi put ( obvezatni odgovor na zahvaljivanje).
Stari – novi, na primjer, predsjednik. Tako velemudri novinari oslovljavaju osobu koja je obnašala dužnost predsjednika pa je zatim ponovo izabrana na isti položaj.
Sve u redu ko na Bledu. Nikad se nije saznalo zašto bi na Bledu bili sve u redu. Srećom, propašću Jugoslavije i ta se duhovitost isparila.
Na neki način. Već nekoliko godina najomiljenija uzrečica domaće društvene elite. Upotrebljavaju je svi – industrijalci, pisci, «estradni» radnici, novinari …. Svi koji javno nastupaju. Izgovaraju je izrazom lica koji jasno pokazuje da su svjesni svoje otmjenosti, pameti i odnjegovanoga ukusa. Oni produktivniji u istoj rečenici kažu «na neki način» i po tri puta: «Jer, kad su se oni, na neki način, već dogovorili kako će ubuduće djelovati, onda, ajmo reć, treba na neki način očekivati da će se toga na neki način i pridržavati. A što ta fraza ne znači baš ništa, nego samo opterećuje rečenicu poput smeća, nikoga nije briga.
Prepoznali su u tome… E to je novo, nekomunističko, dostignuće. Nije relikt prošlosti. I tako više nitko ne uočava, opaža,
Glave na okup! To je nova, izvorna, lozinka nastala u našoj mladoj demokraciji, kojom se poziva na nastojanje da se otkloni kakva nevolja. Mudraci u komunizmu imali su jednako pobudno geslo, samo što je ono glasilo malo drugačije: «Drugovi, sješćemo i dogovorćemo se.» Bilo je mnogo sastanaka na kojima se, poslije višesatne rasprave, zaključilo da sudionici što prije moraju sjesti i dogovoriti se. Slično završavaju i današnje sjednice na kojima se glave stavljaju na okup.
Prosječni naš sugrađanin od kolijevke pa do groba upotrebljava 300 do 500 riječi, a kad mu zatreba kakav ukras pjesničkoga govora, pronađe ga među klišejima koje je naučio napamet. Mnoge ni ne razumije. Najviše 500 riječi dostaje da bi se izreklo baš sve što u prosječnom pristojnom građanskom životu treba reći. To zvuči više nego tužno, ali nije zato manje istinito. Razgovori se sastoje od nabrajanja činjenica (da je netko umro, da se netko rodio, da se oženio, da je završio fakultet, da se zaposlio u inozemstvu pa se namjerava ili ne namjerava vratiti, da se netko rastavio, da mu djeca idu u vrtić …). I tako se može satima razgovarati. Jer na nabrajanje činjenica jednoga sugovornika drugi odgovara svojom brojalicom, a još je bolje ako imamo prijatelja ili susjeda čiji život također obiluje činjenicama.
I tako, neka nam Bog bude na pomoći.
ponedjeljak, 26.11.2007.
POGREŠKE U HRVATSKOM JEZIKU I SUVIŠNE AMERIČKE RIJEČI U «JUTARNJEM LISTU» BROJ 3387 OD 16. STUDENOG 2007.
(I.) POGREŠKE U HRVATSKOM JEZIKU
Titulu magistra struke nitko neće moći koristiti bez da …
Treba reći: «… nitko neće moći koristiti a da …». «Bez da …» je germanizam.
… objavili za potrebe skupa …
Dobro bi bilo: «…objavili su skupu …». Ne objavljuje se za potrebe, nego nekome.
… dogovor je naprasno prekinut …
Dogovor je čin, a ne postupak ili zbivanje. Prekinuti se može ono što traje.
U posljednjih mjesec dana korigirane su cijene …
Cijene se mogu povećavati ili smanjivati, ali ne i korigirati. Korigirati znači obaviti korekciju, a korekcija je ispravak. Ispravlja se nešto što je pogrešno. Kad se kaže da su cijene korigirane, mora se zaključiti da su do tada bile pogrešne, što je besmislica. «Korekcija cijena» je licemjeran izraz koji su smislili još komunisti u davna vremena. Oni su bili stvorili čitav jedan novi, lažljivi jezik kojim su htjeli prikriti ružnoću stvarnosti koja je nastala upravo njihovim zloćudnim djelovanjem.
… dramatičan rast cijena nafte prouzročit će nove korekcije u prehrambenoj industriji …
Ovo je, jednostavno, budalaština. Bit će, dakle, nove korekcije u prehrambenoj industriji. Ali, ne zna se što će se korigirati. Ili pisac misli da «korekcija» znači «povećanje cijena»?
Država je na Inu ljetos manje vršila pritisak oko benzina.
Ova rečenica kao da je smišljena kičmenom moždinom, a ne mozgom. Pritisak se ne može vršiti oko benzina, nego, možda, zbog benzina. Novinarima je, uopće, neobično mila riječ «oko», pa je upotrebljavaju i gdje treba i gdje ne treba. Uglavnom gdje ne treba.
Osim toga, izraz «vršiti pritisak» nije hrvatski. U hrvatskom se ništa ne vrši (osim pšenice). Valjalo je reći: «Država je ljetos manje pritiskala Inu zbog benzina.»
Većina izlistanih (dionica) bila je negativna …
Ne postoji riječ «izlistati» sa značenjem koje joj novinar ovdje pripisuje.
Izlistava biljka kad izbacuje listove.
Izlistati također znači: okretanjem listova (knjige itd.) pregledati ili površno pročitati. Zar tko na burzi okreće dionice da bi ih pregledao ili površno pročitao?
Konačno, u informatici izlistati znači pokazati sve direktorije iz memorije.
Većina (a niti manjina) dionica ne može biti negativna (a niti pozitivna). Što bi značile riječi:»negativne dionice»? Dionice kojih se cijena smanjila? A po čemu bi one bile negativne? Ali, tužno je i jadno da se čitatelj mora domišljati što je novinar htio reći. Komu trebaju takvi umni psci?
… devet novih destinacija …
Destinacija znači: odredište (mjesto u koje se putuje), pa zašto se ne bi tako napisalo?
Ivan Š. ju je neprilagođenom brzinom vožnje zahvatio …
Kako se nekoga može zahvatiti brzinom vožnje, pa makar i neprilagođenom?
Policija je u srijedu pretresom njegova stana …
Ne kaže se pretres nego: pretraga. Ako govorimo hrvatski a ne srpski.
… gluhonijemu staricu … sjekirom je … mučki ubio…
Riječ: «mučki» ne postoji u hrvatskom jeziku. Nije ugodno u novinama čitati ružne riječi bez značenja.
…poštar koji je … starici pošao udijeliti mirovinu.
Udjeljuje se milostinja. Mirovina se predaje ili uručuje.
… od koje su posuđivali novac.
Novac se ne posuđuje, nego se uzajmljuje (uzima u zajam).
… prijetio preko mobitela …
Ne prijeti se preko mobitela, nego mobitelom.
…a svu imovinu sud je blokirao …
Imovina se ne blokira, nego se podvrgava sudskoj zabrani otuđenja i opterećenja.
… a potom su ga obojica «iscipelarili».
Ako su bila dvojica napadača, oni svoju žrtvu nisu «iscipelarili», nego su je «iscipelarila»
… pariški je metro vozio s kapacitetom…
Nije s kapacitetom, nego kapacitetom.
Na nacionalnim linijama vozilo je dvije trećine…
Ne valja tako, nego: vozile su dvije trećine …
….kompromisno rješenje oko pitanja isključivanja struje …
Pravi pravcati jezični užas!
Rješenje se ne postiže oko pitanja a ni o pitanju. Još jedan dokaz da novinari upravo obožavaju riječ «oko». Dobro odgojen govornik hrvatskoga jezika reći će: «Sporazumjeli (ili dogovorili) su se kako će se pojas Gaze opskrbljivati strujom.»
I onda ovo neukusno i nezgrapno nagomilavanje imenica:»…pitanja isključivanja struje…».
… propusti u procedurama rengenskog pregleda …
Nije «rengenski» nego»rendgenski». Pa barem tu riječ svi znaju! Svi osim novinara.
…inače peti po redu od 1990…
«Peti» je redni broj (riječ kojom se izriče koje je što po redu) pa zato i ne može biti nego «po redu». To se nikako ne može utuviti u novinarske tupotvrde glave. Novinari nikako da shvate da moraju napisati, na primjer, «…inače peti od 1990…»
Meni osobno znači …
Ne zna se čemu služi riječ:»osobno». Bi li se bez nje promijenilo značenje rečenice u kojoj se nalazi? Ipak, ta riječ, valjda, služi kao profinjeno i nenametljivo podsjećanje na autoričinu duboku prožetost anglosaksonskom kulturom , koja na nju utječe čak i kad govori hrvatski (personally, for me it means…), a da toga nije niti svjesna.
... koji ni sa čime nije pretrpan, …
Ne kaže se:»ni sa čime…», nego: «ničim …». Prostori se ne pretrpavaju s nečim, nego nečim. Dakle, tu se ne piše prijedlog «s», jer instrumental je ovdje priložna oznaka sredstva.
FBI tvrdi da su provjerili …
Dobro bi bilo: «FBI tvrdi da je provjerio…»
… tajne o Hezbollahu ili radila za njih …
Ako je «Hezbollah» u hrvatskom imenica muškoga roda, agentica o kojoj je u članku riječ, nije radila za njih, nego za njega. Ovakve pogreške ne bi se događale niti prosječnom učeniku trećega razreda osnovne škole. Nažalost, često se moramo pitati je li većina novinara završila uopće ikakve škole, a kamoli treći razred osnovne..
… neznanje po tom pitanju …
Kako neznanje može biti po nečemu? Po nečemu se hoda, piše itd.
I što će tu, uopće, riječ: »pitanje»?
Kaže se: neznanje o tome …
… molitva pomaže za bolesti i ozljede…
Molitva pomaže protiv ozljeda, a ne za njih.
«Obožavam šminku….» rekla je Indira.
U Hrvatskoj postoji naročita vrsta potpuno neobrazovanih bezazlenih glupačica koje sve obožavaju. Ništa one ne vole, ništa im se ne sviđa, ništa im nije lijepo – ni za Boga – one samo obožavaju: obožavaju sladoled, obožavaju šoping, obožavaju plivanje….
… zainteresiran je za izgradnju hotelskih kapaciteta…
A zašto ne bi, jednostavno, bio zainteresiran za izgradnju hotela? Onda bi, odmah, imao i kapacitete. Jer, kapacitet je količina prostora, mjesta, kreveta… ali, «hotelski kapaciteti», dakako, zvuče mnogo otmjenije. Upućuju na mogućnost da je pisac završio čak i poslijediplomski studij ekonomskog smjera. Kad se zna tako učeno izražavati.
… a ugostiteljski sadržaji u njoj se odvijaju ...
Što su to ugostiteljski sadržaji? Kako se sadržaji, pa makar i ugostiteljski, mogu odvijati? Kako se zbiva to odvijanje?
Iako su bile svojevrsni zaštitni znak Stubice …
Svojevrstan je isto što i osobit, naročit, poseban. Ne vidi se po čemu su pedeset godina stare stubičke platane, o kojima je riječ, osobite, naročite ili posebne.
… u najjačoj postavi «gordog albiona» …
Krivo. Mora pisati: «gordog Albiona». Albion je stari keltski naziv za otok Britaniju. Kasnije je to bila metafora za Englesku, pa zatim za Veliku Britaniju. Zemljopisna imena pišu se velikim početnim slovom.
Nagon naših novinara da svaku, za njih, novu riječ iskrive, upravo je nevjerojatan. Niti zabunom ne mogu je napisati ni izgovoriti kako treba. Kad se prije nekoliko godina u nekim hrvatskim gradovima uveo lijepi običaj da maturanti plešu na ulicama, nije bilo novinara koji ne bi pisao ili govorio da oni plešu kadrilju ili kvadrilju. Ni za Boga niti jedan nije uspio shvatiti da se taj ples u hrvatskoj inačici zove kadrila. A kad je u nas nedavno došla u modu jedna vrsta slatkoga krumpira iz Južne Amerike, svi novinari, bez ijedne iznimke, zvali su taj krumpir batat iako mu je, naravno, naziv: batata.
Bit će da u novinarsku struku ipak odlaze uglavnom bića koja za razmišljanje upotrebljavaju kičmenu moždinu, a mozak je nešto što im, uglavnom, smeta, jer ne znaju što bi s njim. Još mnogo manje od drugih ljudi spremni su podvrgnuti se neugodnom naporu razmišljanja (genijalna misao prof. dr. sc. Eugena Pusića).
… skupina nogometaša ide kod predsjednika …
Kad bi pisac znao hrvatski, napisao bi da skupina nogometaša ide k predsjedniku. Kod predsjednika ta skupina može, na primjer, biti.
…ovdje mnogi pričaju ruski.
Nepismeni termiti s jedne strane zagađuju hrvatski jezik, a s druge ga sakate istrebljujući mnoge njegove riječi. Tako više nitko ne govori, niti izjavljuje, izlaže, raspravlja, priopćuje …, nego svi samo pričaju.
Inače, pričati znači usmeno opisivati kakav događaj, pripovijedati.
A mnogi ne pričaju ruski nego govore tim jezikom.
Želim da me publika uživa gledati …
Jezovita jezična konstrukcija u američkom stilu. Hrvatski se kaže: Želim da publika uživa gledajući me … ili: Želim da publika uživa dok me gleda …
…jasno je da ovaj brzanac ima…
Riječ brzanac ne postoji u hrvatskom jeziku, a vjerojatno ni u ikojem drugom. Ne može se pogoditi odakle je veliki novinar (čitatelj jednostavno mora ostati bez daha zapanjen njegovom više nego golemom erudicijom) iščupao to jezično nedonošče niti što bi ono trebalo značiti.
Dobro je ako će nas ta utakmica trgnuti …
….ali neće teško pasti ako će rukometašice «jesti pod»
Valja reći:
Dobro će biti ako nas ta utakmica trgne … i
… ali neće teško pasti ako rukometašice budu «jele pod».
(Je li pisac ikada čuo za futur drugi? Vraga bi čuo – ne zna on niti što je gramatika, a kamoli da postoje nekakva glagolska vremena …)
… emisijom ugljendioksida …
Hrvatski se kaže: ugljični dioksid, a ne: ugljendioksid. Riječ: ugljendioksid u hrvatskom jeziku ne znači ništa.
… lobira na uvođenju …
Ne može se lobirati na nečemu. Lobira se za nešto.
(II.) SUVIŠNE AMERIČKE RIJEČI
chat
Postoji hrvatska riječ «čavrljanje» koja znači doslovno isto što i «chat».
rejting
ne znači ništa drugo nego «ugled», «vjerodostojnost» …, pa nije jasno zašto bismo je upotrebljavali. Takvim riječima samo se zagađuje lijepi hrvatski jezik.
… putem videolinka …
«Link» je veza. Treba zato reći: «putem video-veze».
… stressfree zona…
A zašto to ne bi bila zona bez stresa?
Stan nije kafić da mora biti trendi …
Riječ «trendi» ne postoji u hrvatskom jeziku, pa čak niti kao riječ koja bi se trebala naći u rječniku stranih riječi. Zato treba reći: »Stan nije kafić da mora biti moderan (ili pomodan)… «
… top tajne službe …
Glavne (ili najviše) tajne službe bilo bi posve dovoljno.
… imat će 270 soba i … spa …
Odurna i glupa riječ «spa» nema nikakvo otmjeno niti tajanstveno značenje koje bi mogli dokučiti samo posvećeni – ona, jednostavno, znači: toplice ili ljekovito kupalište (na engleskom). Postoji samo u rječniku hrvatskih novinara koji misle da su jako profinjeni i intelektualno uzvišeni nad prostim pukom koji tu riječ nikada nije ni čuo ni vidio, a kamoli da bi je razumio. Kad sam je prvi puta ugledao, pomislio sam da je tiskarska pogreška. Usput rečeno, nema je ni u jednom hrvatskom rječniku stranih riječi.
Nije jasno zašto novinari tako sladostrasno uživaju u zagađivanju i prljanju hrvatskoga jezika.
Sobe su opremljene … pay-TV-om…
A što je pak to? Pay-TV? Pristojan novinar napisao bi da je u sobama televizija koja se može gledati uz naplatu. Ali gdje su nama pristojni novinari? U cijeloj Hrvatskoj jedva bi ih se našlo desetak.
…namjera im je urediti i wellness…
To je glupava izmišljotina ovdašnjih polupismenih novinara, bez ikakvoga suvislog značenja.
Wellnessa nema ni u Englesko-hrvatskom rječniku koji je 2004. izdala ALFA Zagreb. a ni u Rječniku stranih riječi Anića i Goldsteina (Novi liber, Zagreb, 1999.). I tako niti ja ne znam što ta riječ, zapravo, znači. Ali, ništa od toga nije važno – važno je samo da su novinari uvrstili wellness u svoj smušeni volapik.
(III.) ZAKLJUČAK
To bi, valjda, bilo sve. Za sada. Iako bi se knjiga deblja od Biblije mogla ispuniti jezivim primjerima novinarskog primitivnog iživljavanja na bespomoćnom biću hrvatskoga jezika. Uz napomenu da su članci iz «Jutarnjeg lista» sasvim slučajno poslužili kao dokaz o nepismenosti i neznanju novinara - samo zato što redovito i vjerno čitam baš te novine. Pregledom bilo kojih drugih došlo bi se, sasvim sigurno, do potpuno jednakih rezultata, jer svi su novinari u Hrvatskoj, svi osim obeshrabrujuće malo iznimaka, jednaki. Jednaki, to jest jednako neobrazovani, polupismeni, neskloni učenju, oskudne pameti....
Iz prigodnice Pavla Stoosa u čast Josipu Kuševiću:
«Narod se drugi sebi raduje,
A z menum sinko moj se sramuje:
Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati.»
Umjesto da se stide svoje potpune nesposobnosti za posao koji obavljaju (ne može se, naravno, ni zamisliti da bi se takvo što zbilja moglo dogoditi), novinari kao da se stide naroda kojemu pripadaju i jezika u kojemu su se rodili. Kao niti većina ostalih Hrvata, ni nesvjesno se ne opiru uništavanju svojega jezika. Dapače, premnogi zdušno sudjeluju u tom zločinačkom, nedostojnom i odurnom pothvatu. Pa i tako da zagađuju hrvatski jezik američkim riječima i frazama, pokorno služeći provedbi američke politike sveopće kretenizacije cijeloga svijeta. A pri tome još umišljaju da su jako otmjeni i svjetski ljudi, intelektualno neizmjerno nadmoćni neznatnoj očajnoj manjini koja ih ne slijedi, nego ih, nažalost potpuno nemoćna, promatra s gađenjem i prezirom jer to je jedino što može. A o novinarskom omalovažavanju cijeloga naroda da se ni ne govori. Nepismeno, nekulturno i neobrazovano društvo, koje poput raka metastazira u tisku i na televiziji, diletantski glumeći novinare, analitičare, komentatore, voditelje i tko zna što sve ne, uobraženo smatrajući da je pozvano davati ton cijeloj zajednici (pa si je tako već odavno, ne zna se na temelju čega, nadjenulo pompozni naziv «sedma sila»), ne samo kad se radi o jeziku (ima među novinarima iznimaka – divnih i umnih ljudi koji itekako njeguju jezik kojim pišu i govore, ali tako ih je malo da se do nevidljivosti gube u nepreglednoj masi neznalica teleće pameti).
Ali, sve su te jadikovke uzaludne. Primitivne snage nezadrživo nadiru. Preostaje nam jedino da se predamo i nestanemo s lica zemlje, pretvarajući se u zombije bez identiteta koji će naučiti malo pidgin Englisha da bi mogli primati zapovijedi i upute dok budu odčepljivali zahode i čistili kanalizaciju u američkim i zapadnoeuropskim gradovima.
nedjelja, 25.11.2007.
Nakon dugog vremena opet se javljam u blogu.
Nemam pojma hoće li to ikoga uopće zanimati.
Možda i neće. Prošli puta izazvao sam samo jedan jedini komentar. Ali, sve je u božjoj ruci! A mi smo samo mušice, malo dugovječnije od vodencvjetova. Usput rečeno, možda znate, a možda i ne znate, da vodencvijet nema probavne organe, jer živi samo jedan dan i ništa ne jede, nego se stalno samo ljubi. Postoji li išta ljepše? A njega ne treba žaliti što živi samo jedan dan, jer on to ne zna - za njega je taj jedan dan cijeli njegov život.
Svima srdačni pozdravi.
